|
kilometara do planine na kojoj bi se letjelo , uz uvijek prisutan rizik da vjetar promjeni smjer i ne bude povoljno orjentiran na
start. U praksi se pokazalo manje opasnim letenje pri jačem vjetru, jer ne postoji opasnost od rotora. Naravno da ne treba zaboraviti i eventualne prepreke na koje bi mogli naići niz vjetar ( dalekovodi,
kuće, i dr.).
Vitlom se danas koriste piloti na raznim manifestacijama od
lokalnih takmičenja, turističkih tandem letova, svjetskih kupova do obaranja svjetskih rekorda.
Evo nekoliko rekorda:
Women's PG XC Tow record
Kat Thurston = 285 km(177 miles)
Women's PG visinski rekord
Kat Thurson = 4345 m
Tandem PG visinski rekord
Richard/Guy Westgate = 4390 m
Tandem PG XC Tow rekord
pilot Andrew Smith = 189 km (118 miles)
Men's PG XC Tow record
Bojan Marčič = 337 km (209 miles)
"TOWING SYSTEMS" vam poručuje:
Nije bitno kako ste se podigli u visine , bitno je da ste to učinili na siguran način.
Zato uživajte u letenju vitlom, uz stručnu obuku i ekipu, te sa provjerenim i sigurnim vučnim sistemima, koje proizvodi naša tvrtka.
ŠTO MORA IMATI SVAKI SISTEM VUČE?
Kao što smo već rekli postoje razni načini vuče, a bez obzira na sistem svaki od njih mora sadržavati slijedeće elemente:
- Pouzdanu regulaciju vučne sile
- uređaj za rezanje - škare neposredno na izvoru vučne sile
- slabi član -koji će povečanjem sile u užetu, veće od dozvoljene,
pucanjem odvojiti parajedrilicu od izvora sile
- otkačivač -uređaj koji omogućava pilotu da se u svakom trenutku otkvači
- uređaj ili sistem koji omogućava konstantnu silu u užetu
- kočioni padobran užeta (obavezno za sisteme koji koriste čelično uže)
- pouzdanu komunikaciju - radio vezom ili vizuelno
- kvalitetnu obuku pilota i operatera
VUČNI SISTEMI
Postoji dosta različitih sistema vuče od "hand towing " do "aero
Towing", a mi ćemo opisati najčešće načine vuče, odnosno načine koji su u proizvodnom programu firme
"Towing systems".
Osnovna podjela vuča ovisi o tome dali je izvor sile u pokretu ili miruje, odnosno dali je mobilan ili stacionaran.
MOBILNI SISTEMI
1. STATIČNA VUČA
Vučno uže kod ove vrste vuče ne mijenja svoju duljinu od poljetanja do otkvačivanja pilota-ostaje statično
(nema namatanja ili odmatanja). Prema tome izvor vučne sile mora se
kretati. Najčešći izvor vučne sile je automobil, kojega nazivamo vučnim vozilom.
Uže u određenom postotku treba biti rastezljivo da bi poništilo ili umanjilo djelovanje vjetra i termike na letjelicu i time omogućila precizna kontrola vučne
sile. Vučna sila regulira se promjenom brzine vozila, koja varira ovisno o brzini vjetra i u praksi vrlo rijetko iznosi više od 40
km/h (leđni vjetar). Preciznost regulacije vučne sile ovisi o vještini odnosno obučenosti vozača vučnog vozila i ne postoji mogućnost automatske regulacije sile.
Osnovna varijanta ove vrste vuče je zapravo najjednostavniji postojeći
sistem; oprema je prilično jednostavna i sastoji se od vučnog vozila i dinamometra koji može biti u raznim
izvedbama, ali u praksi se najbolje pokazao hidraulični. Svi ostali dijelovi identični su kao i u svakom drugom vučnom
sistemu (vučno uže, otkvačivač i na vozilu i na pilotu, slabi član
(osigurač), kočioni padobran i druga vučna oprema.
Visina koja se može postići ovim sistemom,ovisi naravno o duljini raspoložive vučne staze i užeta.
Grubo pravilo kaže da se sa vučne staze od 1000 m može postići visina od najmanje 200 m (vjetar 0).
Najčešće se koristi uže čija duljina iznosi oko 40% duljine raspoložive vučne
staze, iako ima više mogućnosti. Tako se npr. uže može mjenjati ovisno o vjetru,
pa se za jači vjetar koristi dulje uže, čime se dobije veća visina na istoj duljini vučne
staze. Osim toga, postoji mogućnost vuče preko koloturnika koji je na jednom kraju vučne staze učvršćen na nepokretni objekt ili u zemlji.
U tom slučaju uže je najčešće razvučeno preko cijele vučne staze,
pilot je na jednom kraju, a vozilo i koloturnik na suprotnom. Tijekom vuče vozilo se kreće prema pilotu, a uže skoro cijelom dužinom prolazi kroz koloturnik iza
vozila. To je još jedna mogućnost da se vjetar iskoristi maximalno, a u nekim varijantama ovakav način može značiti i sigurnju vuču.
2. KOMBINIRANA - PAYOUT VUČA
Ovu vuču bi mogli definirati kao vuču sa kontroliranim odmotavanjem bubnja, a isto tako može se koristiti i kao statična vuča.
Sastoji se od bubnja koji ima kočnicu, dinamometar i koji je pričvršćen na vozilo.
Uže se odmota 50-ak metara od vozila, pilot se zakvači i vozilo krene, te održava konstantnu brzinu kretanja, dok se sila u užetu
(odmotavanje) regulira se kočenjem bubnja. Nakon odkvačivanja pilota uže se namotava ručno ili elektro pogonom.
Ovakav način se dosta koristi za tkzv. "Boat tow" ili vuču na vodi.
3. VUČA NA VODI - BOAT TOW
Sam sistem vuče je u principu jednak sistemu "Payout" vitla s tom razlikom da se aktivnosti odvijaju na
vodi. Nemožemo je nazvati i kombiniranom vučom, zato što se sistem statične vuče ne preporučuje zbog prevelikog otpora razmotanog užeta koje se nalazi u vodi i prilično otežava vuču.
Samo poljetanje može se raditi na dva načina:
- sa obale - potreban je povoljno orjentiran smjer vjetra u odnosu na obalu
- sa platforme u na vodi - odgovaraju svi smjerovi vjetra
U svakom slučaju vrlo zanimljiv način vuče koji ima toliko prednosti da se isplati i koji put malo smočiti-:).
Evo nekih od prednosti:
- omogućuje korištenje svih smjerova vjetra
- ugodna alternativa za vruče i prašnjave staze na kopnu
- u pravilu nema prepreka
- dugačke vučne staze
- velike visine vuče
- izbjegavanje raznih ograničenja (poljoprivredne aktivnosti su daleko manje nego na
kopnu-:) itd )
- bez šale; treba paziti na razne druge letačke aktivnosti pojačane u turističkom periodu
- dodatna oprema svakako i oprema za plutanje "life jacket"
STACIONARNA VUČA
80-tih, nakon expanzije
"payout", "boat tow" i "static
line" sistema koji su najpopularniji načini vuče,
stacionarno vitlo koje se dosta koristilo u Europi, pobuđuje zadnjih godina ponovno sve veći interes u USA i Canadi .
Godinama su se stacionarna vitla koristila samo za dizanje jedrilica gdje su potrebne velike snage i brzine, da bi pojavom sofisticiranih elamenata posebno na polju elektronike i hydraulike, te padom cijena nekada enormno skupih
elemenata, pojavio interes za paragliding i hanggliding.
A sad nešto o samoj vuči:
Stacionarna vuča je ona vuča kod koje se izvor sile ne kreće već ostaje stacionaran tokom cijele vuče.
Vitlo se obično nalazi na auto prikolici, pa ga je samim tim moguće postaviti na svakom terenu.
Najčešće izvedbe su sa jednim ili dva, pa čak i sa četiri bubnja.
Veći broj bubnjeva znači i veći kapacitet vitla, tj. broj poljetanja u jedinici vremena.
Osnovni djelovi ovakvog sistema su: pogonski motor, upravljački mehanizam (hydraulički ili mehanički),
bubanj, uže (najčešće čelično uže 1,6-2 mm promjera) te sigurnosni elementi koje mora imati svaki sistem vuče.
Vuča se odvija tako, da se sajla odmota po želji, odnosno uvjetima na određenom terenu,
pilot se zakvači, te nakon određene startne procedure (koja se u pravilu vrši radio vezom zbog velikih
udaljenosti), vozač vitla počinje vući, tj. namotavati sajlu određenom vučnom silom na
bubanj. Nakon otkvačivanja pilota sajla se pomoću kočionog padobrana kontrolirano velikom brzinom (i do 80 km / h) namota natrag na bubanj.
Postoji i način vuče kada se ugradnjom koloture na određenoj udaljenosti od vitla, postiže to da se start pilota odvija neposredno pored vitla što dodatno pruža mogućnost vozaču vitla da kontrolira poljetanje pilota.
Stacionarna vitla mogli bi podjeliti s obzirom na njihov upravljački mehanizam u dvije kategorije i to: hydraulička i mehanička.
- HYDRAULIČKA
Osnovni pogon je toplinski motor (najčešće reparirani motori automobila) sa snagom od 15KW na dalje. Snaga motora se određuje prema koncepciji vitla (mono ili tandem
verzija). Motor pokreće HY pumpu i HY motor koji prenosi silu na bubanj.
Uloga hydraulike je velika i omogućava, "mekanu" vuču i to u svim
uvjetima (termika, jak vjetar, nagla promjena jačine vjetra itd.).
Praktično sa ovim sistemom su zastupljeni svi sistemi vuče a pored toga moguće je obavljati i
tkzv. "postupnu vuču" gdje za velike visine nije potrebna dugačka vučna staza,
a pošto je na bubnju namotano i do 3000 m čeliènog užeta, zabilježene su visine otkačivanja i od 2500m nad tlom.
Naši hydraulički sistemi posjeduju izvrsnu kontrolu sile u užetu, te sigurnosne ventile koji automatski amortiziraju sve eventualne nagle promjene prilikom vuče, pa su između ostalog idealni i za obuku novih pilota
- MEHANIČKA
U pravilu slična koncepcija kao i kod hydrauličkog vitla, samo što je upravljački mehanizam direktan (motor - bubanj) ili uz ugradnju hiydrauličkih elemenata između pogona i bubnja.
Popularna su još i tkzv. Scooter vitla, a koriste se i automobilska vitla, razni drugi sistemi mehaničkih vitla.
Towing
Systems u svojim aktivnostima između ostalih metoda vuče ,dosta često
koristi i postupnu vuču pogotovo na kratkim terenima.Tako da se može
sa 500m duljine terena , postići isto tolika visina vuče a i više .
- POSTUPNA VUČA
Postupna vuča je način vuče koji se najčešće primjenjuje na
stacionarnom vitlu iako se može raditi i sa payout i static line
metodom.
Sam princip vuče izgleda ovako: kada letjelica u toku vuče dođe skoro
do kraja umjesto da se otkačuje kao u klacičnoj vuči ,nastavlja
letjeti tako, da nakon pilotove naredbe »popusti silu« (
i kada to osjeti), kreće u okret niz vjetar sve do startne pozicije (i
još malo dalje ovisno o visini),te se nakon toga ponovno okreće u
vjetar i izdaje naredbu »dodaj silu".Za vrijeme vraćanja prema
startnoj pozicije pilot vuče uže i na to mora posebno obratiti pažnju
(osobito pri prvom okretu jer je visina relativno mala).
Svako novo privlačenje vitlu potrebno je ranije završavati odnosno ići
u okret niz vjetar (vidi skicu postupne vuče).
Ovakvom procedurom mogu se na kratkim terenima postići velike visine u
relativno kratkom vremenu.
Postupnu vuču nesmiju raditi neiskusni piloti i učesnici u vuči
moraju biti u radio vezi . Isto tako i sva ostala oprema mora
funkcionirati bezprijekorno.
Vučna
procedura-Stacionarno vitlo
Sa stacionarnim
vitlom kada pilot odluči da je potrebno ići u okret izdaje naredbu »POPUSTI
SILU ».Vozač vitla popušta odmah silu.Nekoliko kila napetosti poželjno
je u užetu (cca. 2kg),da se sprečilo eventualno »pretrčavanje« užeta
na bubnju, a isto tako na taj način se uže drži iznad zemlje.
Radio poruka vozača
vitla »POPUSTI SILU-PRIMLJENO« i popuštanje sile znak je
pilotu da može sigurno okrenuti za 180 ° i niz vjetar odvlačiti uže.
Upravo ova opisana
faza mora se raditi vrlo pažljivo i bez trzaja kako bi se uže glatko
razvlačilo do točke okretanja.
Pilot nesmije biti
prenisko prije nego ponovno okrene u vjetar, a isto tako mora paziti da
se uže ne zakvači na nekakvu prepreku na zemlji.Vjetar u leđa je značajan
čindbenik pa to treba uzeti u obzir kod okretanja i zavoj treba početi
nešto ranije.
Posebno moraju
biti oprezni piloti zmaja da ne naprave prenagli okret i da uže ne
ostane iza njih.Zato okret treba raditi vrlo sporo i pažljivo,te
usvakom momentu moraju vidjeti uže.
PG piloti kada se
okreću od vitla uže treba postaviti sa strane oko pilota i ne
zaboraviti da okretanje nazad u vjetar mora biti u obrnutom smjeru.
Postoji način i da se uže kod okretanja ostavi između nogou (u tom
slučaju nije važno u koju se stranu pilot okreće kod vraćanja u
vjetar),ali taj sistem ipak ne preporučujemo zato , jer ako u takvom
položaju uže zapne za prepreku padobran naglo kreće naprijed a pilot
zaostaje.(potrebna je izuzetno brza reakcija otkopčavanja).
Kada se pilot
okrene prema vitlu izdaje naredbu »POVEĆAJ SILU« i vuča opet
može početi

I još jednom ;postupna vuča može
biti sigurna i djelotvorna samo ako se izvodi sa kvalitetnim vučnim uređajima
i ekipom koja striktno postupa po pravilima za ovkvu vrstu vuče.
***korišteni materiali iz američke literature »Towing
Aloft«
by Dennis Pagen ***
- ZA KOJE SE VITLO ODLUČITI -
KOJE SU PREDNOST ILI NEDOSTACI ?
U S P O R
E D N E
T A B L I C E
|